Planiranje za slučajeve nesreće u arhivima, knjižnicama i muzejima (4/4)

Četvrti i posljednji dio naše serije o izvanrednim situacijama (I. , II. , III. dio) izlazi u vrijeme nakon snažnog potresa koji je oštetio zgrade niza ustanova u Zagrebu.  Osim razbijenih predmeta, potres je prouzročio i puknuća vodovodnih cijevi, potrebu privremenog pakiranja i premještanja građe na druga mjesta i sl. Koordinacija svih tih procesa, koji još uvijek traju, zahtijeva iznimno mnogo vremena i truda.  Nadamo se da će ova serija našega partnera ZFB-a koristiti svima koji se bave zaštitom materijalne baštine jer, kako kaže autorica serije gđa J. Moczarski, “[vrijeme] poslije nesreće [vrijeme] je prije nesreće”.

1.) Sušenje u zamrznutom stanju

Nakon prvoga zbrinjavanja predmeta: zamrzavanje i sušenje u zamrznutom stanju

Nakon prve skrbi o predmetima, kada su svi mokri predmeti pripremljeni za zamrzavanje i odvojeni od suhih odnosno tek malo vlažnih objekata, mokri se predmeti moraju zamrznuti što prije na barem – 20 °C.

Ovdje se vidi koliko je važno da se već kod planiranja istraži gdje se mogu zamrznuti veće količine smočenoga materijala.

Primjerice, pitanje mogu li se u obližnoj hladnjači zamrznuti zbirke koje je možda napala plijesan. Neke hladnjače to odbijaju iz higijenskih razloga. I kod raznih servisa odnosno ponuditelja raznih usluga postoje kapaciteti za zamrzavanje, i to treba biti razjašnjeno u prethodnim razgovorima.

Već prema stupnju smočenosti, zamrzavanje može trajati više dana. Time će se zaustaviti  eventualno već započeti rast plijesni i eliminirati prisutni insekti. Za dovoljno suzbijanje štetnika (npr. srebrne ribice) predmeti moraju ostati zamrznuti najmanje tri tjedna na – 20 °C ili 6 dana na – 30 °C. Zamrzavanjem se može zaustaviti napredovanje i drugih štetnih procesa, primjerice razlijevanje sredstava za pisanje.

Nakon toga se bez vremenskog pritiska mogu potražiti vanjski pružatelji usluga odnosno servisi za sušenje u zamrznutom stanju.

Preporučljivo je da kod pouzdanoga servisa postoji nadzor restauratora jer je daljnja obrada povezana s mnogo ručnoga rada. Oni koji rukuju vrijednim arhivskim i knjižničnim dobrom moraju biti upoznati s njegovim osobitostima.

Da biste odredili troškove sušenja u zamrznutom stanju, od pomoći je poznavanje približne težine zamrznutih predmeta. U načelu se polazi otuda da smočeni predmeti teže 2 do 2,5 puta više od svoje težine u suhom stanju.

Kod prijevoza zato treba obratiti pozornost na dovoljne teretne kapacitete i na prikladna pomoćna sredstva. Jedna paleta puna mokrih dokumenata ili knjiga može težiti preko 600 kg, a normalni paletar diže samo 500 kg.

Da bi se zamrznuti objekti prevezli do servisa, nužan je prijevoz u hladnjačama jer postoji opasnost da se predmeti opet odmrznu, što može za sobom povući višestruke štete.

Kako funkcionira sušenje u zamrznutom stanju?

Kod pružatelja usluge se iz spremnika vadi još uvijek zamrznuta kulturna građa.

U ovom se trenutku skida folija koja je i služila samo zato da se materijali pri zamrzavanju ne zalijepe jedan za drugi.

Što se svežnje pakiralo manje čvrsto i kompleksno, to će materijal biti jednostavnije izvaditi iz folije.

Važno je dogovoriti s pružateljem usluge da natpise, koji se često nalaze ispod folija, treba ostaviti s predmetima kako bi se omogućilo kasnije razvrstavanje bez dvojbe gdje što spada.

Objekti se slažu u pretince uređaja i – već prema uređaju-  suše u vakuumu bez dodatne pomoći ili uz dodavanje umjerene topline i/ili dušika.

Ovdje se pokazuje zašto je važno da se kod prvog zbrinjavanja ne prave previsoki paketi. Mnogi uređaji za sušenje u zamrznutom stanju trebaju odjeljke da bi se dodana toplina ravnomjerno podijelila na objekte. Mnogi od tih odjeljaka nisu viši od 12 cm.

Mora se misliti i na to da veliki paketi trebaju više vremena za sušenje u zamrznutom stanju jer sušenje funkcionira izvana prema unutra. Tako se zbog prevelike visine paketa može dogoditi da su dokumenti ili knjige izvana suhi, ali moraju još dugo ostati u uređaju i tako presušuju, što je jednako umjetnom starenju.

Sušenje u zamrznutom stanju odvija se po načelu sublimacije

To znači da se led u uređaju pretvara u plinovito stanje, bez potrebe prolaženja kroz tekuću fazu.

Prednost je u tomu što se objekti nježno suše bez negativne strane odmrzavanja (daljenjeg stvaranja “vodenih rubova”, napredovanja eventualno nastale plijesni, daljnjeg razmazivanja tinte ili pečata).

Nakon sušenja, koje ovisno o uređaju može trajati 1 – 4 tjedna, objekti se još nekoliko dana skladište lagano opterećeni u normalnoj klimi da bi se materijal rekondicionirao i da bi se vakuumom oduzeta vlaga ponovno vratila u papir.

2.) Naknadna obrada

Kod napada plijesni potrebno je temeljito suho čišćenje.

 

Ne postoje li daljnje štete na objektima, materijali se nakon sušenja u zamrznutom stanju mogu odmah opet upotrebljavati. Ipak, treba provjeriti je li u nesreći zbog vlage došlo do stvaranja plijesni. Potrebno je obratiti pozornost i na mogući napad štetnika.

Ako je to slučaj, objekti se moraju podvrgnuti daljnjim dekontaminacijskim mjerama (primjerice tretmanu dušikom) ili, što je većinom dovoljno, temeljitom suhom čišćenju. Budući da se napad plijesni većinom elimirira zamrzavanjem i vakuumskim sušenjem, većinom nije potrebno daljnje gama-zračenje koje može oštetiti celulozne lance papira.

Spore se ne uništavaju vakuumskim tretmanom. Nalaze se posvuda, a to znači da uništavanje spora nije profilaktička niti trajna mjera protiv ponovne pojave plijesni. Čak i objekt koji je tretiran gama-zračenjem plijesan ponovo može napasti ako klima na mjestu pohrane nije odgovarajuća. Ako niste sigurni, savjetujete se sa stručnim restauratorima ili voditeljima dotičnih servisa.

Čišćenje predmeta napadnutih plijesni treba se odvijati na čistim radnim stolovima pod nadzorom pružatelja usluge koji zna rukovati arhivskim i knjižničnim dobrom. Pri tom je uvijek preporučljivo da postoji stručna i trajna pratnja  restauratora. Čisti se na mikrobiološkim sigurnosnim radnim stolovima 1. ili 2. razreda pomoću spužvi od lateksa, stlačenim zrakom i krpama od mikrovlakana.

 

U nekim će slučajevima biti potrebna daljnja restauratorska obrada

Diskoloracija nastala zbog napada plijesni ne može se ukloniti suhim čišćenjem. Da se sljedeći korisnici ne bi dovodili u sumnju, od pomoći je označavanje predmeta nekom ceduljicom, žigom ili bilješkom, tako da bude jasno kako je objekt očišćen i da je uporabljiv bez obzira na diskoloraciju.

Ako su predmeti kod prvoga zbrinjavanja dobro očišćeni, a deformacije ispravljene, može se računati s manje naknadnoga posla.

Daljnje, prvenstveno mehaničke štete na knjižnom bloku, pojedinačnom listu ili uvezu, poput poderotina, deformacija, nedostajućih dijelova, moraju obraditi restauratori. Ovdje je važna pragmatična koncepcija radova koji slijede, tako da se uz svijest o troškovima, ali držeći se restauratorske etike, možemo suočiti s količinom oštećenih predmeta.

Moguće je prilagoditi konzervatorske zaštitne kutije od valovitog ili punoga kartona koji trebaju odgovarati normi DIN ISO 16245-A.

3.) Skrb nakon nesreće 

Nakon povratka u svakodnevicu, trebalo bi analizirati nesreću koja se dogodila

U tomu sudjeluju svi zajedno:

– skupina za izvanredna stanja
– tehničko osoblje: skladištar, domar, tehnički voditelj
– vodstvo: direktor, uprava, financije.

Otuda treba doći do zaključaka, što je dobro, manje dobro ili što je promašeno.

Analizirati se trebaju i redovite vježbe (npr. vježbe saveza za izvanredna stanja) i kritički preispitati moglu li se materijali i metode svrsishodno uporabiti.

Havarije daju vrijedne naznake i o preventivnim mjerama opreza u ustanovi. Kao posljedica nesreće mogu se lokalizirati i otkloniti organizacijski ili građevinski slaba mjesta. Čak i manje nesreće daju priliku da se u praksi isprobaju dotada samo teorijski planovi.

Plan za slučaj nesreće uvijek mora biti ažuran

Za vrijeme prave nesreće moraju se dovesti i pomoćne snage koje imaju malo stručnog znanja i koje nisu upoznate s mjesnim okolnostima. Da bi plan bio provediv, treba provjeriti hoće li i taj krug osoba biti u stanju pomoći prema postojećim uputama.

Može se također provjeriti jesu li aktualni telefonski popisi i funkcionira li telefonski lanac.

Neophodno je neprestano ažurirati plan za slučaj nesreće. U dovoljnoj mjeri u to treba uputiti sve moguće sudionike. Moraju se ponuditi i praktične vježe, a upute trebaju biti tako oblikovane da ih razumiju i osobe koje nisu bile uključene u planiranje.

Provedbu tijeka odvijanja postupaka kod nesreće treba redovito vježbati i trenirati, najmanje dvaput godišnje, u ustanovi ili u savezu za izvanredna stanja.

Nakon nesreće je prije nesreće

Svi sudionici moraju biti svjesni riječi iz podnaslova. Nesreća može nastupiti bilo kada, a svaki događaj skriva priliku da se vlastiti planovi poboljšaju i usavrše.

Cilj je učiti iz pogrješaka da bi se sljedeći put moglo reagirati još više ciljano i pragmatično.

3. Savezi za izvanredna stanja

Savezi za izvanredna stanja. Jači smo u savezima za izvanredna stanja

Male ustanove s malo personala posebno su opterećene u većim izvanrednim situacijama i brzo iscrpe resurse. Ne samo nedostatak znanja iz područja planiranja za izvanredne situacije i iz područja zaštite predmeta, nego su razlog još više vremenska i financijska ograničenja što se organiziranje planova za slučaj nesreće gura u pozadinu.

Iz gospodarskih se razloga čini smislenim potražiti jake partnere; bilo povezivanjem s većim ustanovama ili stvaranjem institucionalnih sistemskih saveza.

Zajedništvo jača, ta je ideja dovela do osnivanja saveza za izvanredne situacije unutar gradova i općina. Takav savez služi međusobnom potpomaganju u izvanrednim stanjima personalom, tehnikom, materijalima i know-howom.

U vrijeme nesreće tako je na raspolaganju mnogo snaga za spašavanje i havariju se tako može puno bolje i brže prevladati. K tomu, stvara se jaka mreža koja i na drugim područjima može proizvesti dobru sinergiju u odnosu na zaštitu.

Saveze za izvanredna stanja mogu organizirati razne kulturne ustanove. U Njemačkoj već postoje desetci, a bit će ih još više.

Predvodnik je bio grad Weimar

Prvu radnu skupinu saveza za izvanredna stanja osnovao je Weimar 2004. Preko radionice za izvanredna stanja 2004., zajedničke vježbe 2005. došlo je do potpisivanja dogovora o izvanrednim stanjima 2006. godine.

U Weimaru su se pridružili Klassik Stiftung Weimar, Bauhausuniversität kao i Thüringische Hauptstaatsarchiv sa Službom za zaštitu od požara i katastrofa i Službama za spašavanje.

Ustanove se obvezuju na zajedničko koordiniranje sljedećih zadaća:

– uspostave, implementacije i brige o planovima za otklanjanje opasnosti u svakoj pojedinoj ustanovi
– podnošenje informacija o mogućnostima pomoći u personalu i tehnici te o spremnosti na međusobno potpomaganje
– traženje mjesta za sklanjanje predmeta i njihovo održavanje spremnima za prihvat
– priprema i zajedničko provođenje vježbi za slučaj nesreće
– razgovor i analiziranje prošlih nesretnih slučajeva

Kako se savezi potpomažu?

3002606

Više o savezima za izvanredna stanja

Civilna zaštita i Pomoć u katastrofama (BKK) organiziraju jedanput godišnje susret za saveze za izvanredna stanja. Ovdje postoji mogućnost međusobne razmjene i učenja od iskustava drugih, umrežavanja i pomoći savjetom i djelom. Redovito su nazočni i vatrogasci te Technisches Hilfswerk koji mogu dati brojne upute za prevladavanje izvanrednih stanja.

Stranica Notfallverbunda sadrži brojne informacije o savezima i predstavlja saveze sa sjedištem u Njemačkoj. Neprestano se proširuje, a novoosnovani savezi tamo se mogu i prijaviti.

Planiranje za slučajeve nesreće i preventivna skrb važna je mjera zaštite u kulturnim ustanovama.

Pripremiti se možete i s malo sredstava. Svaka ušteda vremena da bi se brže organizirala pomoćna radna snaga, da bi se znalo koje servise treba kontaktirati, koja je hladnjača u blizini, pridonosi tomu da se kulturno dobro koje nam je povjereno što prije obnovi.

Radujemo se ako Vam je ova serija o upravljanju u izvanrednim situacijama pružila vrijedne savjete za Vaše planiranje. Ako imate daljnja pitanja ili poticaje za ovaj tematski niz, slobodno nas kontaktirajte.

Autorica tematske serije u četiri dijela o menadžmentu u izvanrednim stanjima za arhive, knjižnice, muzeje i administrativne ustanove, restauratorica je s državnim certifikatom Jana Moczarski.

(izvor: ZFB)

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Da bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo te potpunu funkcionalnost Crescatove internetske stranice, pohranjujemo Vaše kolačiće (cookies).